Freddie mog djetinjstva
Ima ona jedna pjesma. Show Must Go On. Vidite, ja sam prilično mlada i kad je ta pjesma izašla, 1991. godine, bila sam još derle. Ipak ne toliko derle da ne bih mogla opsesivno gledati MTV i najviše na svijetu voljeti Roxette, a nešto manje one smiješne soft metalce Poison, Warrant i dakako Gunse. Hvala starijim rođacima. Nego, neću sad izvlačiti Billboarda za 1991. (a mogla bih, da mogla bih), već ću vam reći koju riječ o meni, Freddiju i showu koji se 1991. morao nastaviti.
On je bio prvi pravi homoseksualac za kojeg sam ikada znala, prvi čovjek koji je umro od AIDS-a i kao takav strašno zanimljiv jednoj djevojčici. I onda još ta prigodna pjesma, tako lijepa i tužna da je postala ultimate inicijator navale malih, glupavih uspomena iz te nevjerovatno bitne godine za mene. Nije čudno, bila je to posljednja godina mog zdravog djetinjstva i ja danas, u slaganju i preslaganju svojih sjećanja, uglavnom sve predratno stavljam u jednu jedinu 1991. godinu.
